Tužni tigar

Jednog je dana tužni tigar šetao pustinjom. Sve je bilo smeđe i sivo, nebo je bilo oblačno. Tumarao on tako pognute glave, misleći kako se ni po čemu ne razlikuje od svoje okoline. Dosadile mu pruge i smeđa boja.

Najednom... spustio se pljusak. Kiša je padala tako snažno da je počela ispirati njegove pruge, a tigar se nije imao kamo skloniti. Zabrinuto je gledao oko sebe, tražeći barem neki veći grm pod koji bi se mogao smjestiti. Ničega nije bilo na vidiku. No, naglo kao što je i počela, kiša je najednom prestala padati, granulo je sunce, pravo ljetno, žarko i nasmijano. Kad, gle, na nebu se odjednom pojavi duga.

Tigar je, onako bez pruga i isprane boje čeznutljivo gledao ljepotu duge i mislio: "Kad bih barem bio lijep kao ti, tako sjajan i raznobojan... Isticao bih se sred ove pustinje i izgledao čarobno." Tek što je to stigao i pomisliti osmjehne mu se duga, promijeni svoj oblik, zatrese se, poskoči i pusti svoju čaroliju na tigra.

Tigar u čudu pogleda, iznenađen otrči do prve lokve i ugleda svoj odraz u njoj. Bio je sav, čak i pruge,u duginim bojama...

Čitanjem ove priče započela je naša današnja kreativna avantura. Potom smo priču pretvorili u mnoštvo lijepih akvarela.